petak, 19. decembar 2025.

Posts Tagged ‘Dan bibliotekara Srbije’

Kad deca pišu Deda Mrazu, društvo ostaje bez izgovora

Objavljeno: 18.12.2025. | autor: KV Novosti -on line Bez komentara

Beleška s povodom

Povodom Dana bibliotekara Srbije, uoči Nove godine, u biblioteci Kulturnog centra Ribnica u Kraljevu održan je susret koji je, naizgled, imao sve odlike toplog i vedrog prazničnog događaja: razgovor o knjigama, čitanju i mašti, druženje dece iz prigradske Osnovne škole „Vuk Karadžić” sa svojom učiteljicom i poklon-knjige koje su obogatile zavičajni fond biblioteke. Ipak, iza tog lepog povoda ostao je trag koji zaslužuje mnogo ozbiljniju pažnju – sadržaj dečijih novogodišnjih želja.

Dečije želje pre slanja Deda Mrazu

Deca uzrasta četvrtog razreda nalaze se u godinama kada još ne umeju ili ne žele da prikriju stvarnost u kojoj odrastaju. Njihova pisma Deda Mrazu zato deluju kao svojevrsni društveni dokument. U jednoj istoj koverti našle su se želje za knjigom poezije, za dresom omiljenog kluba ili lutkom, ali i molbe da „završimo kuću”, da dobiju „rukavice da mi više ne bude zima”, ili da samo mogu da prespavaju kod brata. Upravo u tom rasponu – od simboličnih do egzistencijalnih želja – jasno se ogledaju rastuće razlike u materijalnom položaju porodica, razlike koje stoje u oštrom kontrastu sa zvaničnim narativom o stabilnosti i blagostanju u savremenoj Srbiji.

Ovaj mali, lokalni događaj iz ribničke biblioteke tako postaje polazna tačka za šire pitanje: kakvo društvo čitamo iz dečijih želja? Ako neka deca maštaju o knjigama i hobijima, a druga o osnovnim uslovima topline i sigurnosti, onda je jasno da socijalne nejednakosti nisu apstraktna statistika, već deo svakodnevice koji se prenosi već u detinjstvu.

Iskreno ispisane želje …onako kako to samo deca mogu i znaju

Drugi sloj koji se iz ovog susreta može iščitati tiče se demografskih trendova. Grad Kraljevo je između 2011. i 2022. godine izgubio više od 15.000 stanovnika, a procene za naredne godine govore o daljem padu. Stanovništvo stari, prosečna starost prelazi 43 godine, dok se broj dece i mladih smanjuje. U tom kontekstu, svako odeljenje iz prigradske škole koje dođe u biblioteku nije samo pedagoški događaj, već i podsetnik da je dece sve manje, naročito van gradskog jezgra. Njihove želje time dobijaju dodatnu težinu: one dolaze iz generacije koja je malobrojnija, ali na koju se polažu najveća očekivanja.

Treći problem koji ovaj povod otvara jesu javna izdvajanja za podršku mladima i porodicama. Iako Grad Kraljevo formalno ima programe stipendiranja, omladinske projekte i jednokratnu pomoć porodicama sa troje i više dece, realni efekti tih mera ostaju ograničeni. Pomoć od 12.000 dinara godišnje teško da može suštinski da promeni položaj mnogočlanih porodica, a još teže da utiče na odluku mladih da ostanu, zasnuju porodicu ili imaju više dece. Slično je i na nacionalnom nivou, gde se demografska politika često svodi na simbolične ili kratkoročne mere, bez sistemske podrške koja bi obuhvatila stanovanje, stabilno zapošljavanje i dostupne javne usluge.

Za razliku od toga, primeri dobre prakse iz pojedinih evropskih zemalja pokazuju drugačiji pristup. U Francuskoj, na primer, porodična politika decenijama se zasniva na univerzalnim dečijim dodacima, poreskim olakšicama za porodice sa više dece, razvijenoj mreži javnih vrtića i snažnoj podršci zaposlenim roditeljima. Takav sistem ne oslanja se na jednokratne isplate, već na dugoročno smanjenje troškova roditeljstva i povećanje sigurnosti mladih porodica. Rezultat je stabilnija stopa nataliteta u odnosu na zemlje koje se oslanjaju isključivo na simbolične mere.

Susret u biblioteci Kulturnog centra Ribnica

Na kraju, ovaj naizgled mali događaj u ribničkoj biblioteci pokazao je koliko neposredna komunikacija može da otkrije više od brojnih javnih objava i kampanja na društvenim mrežama koje se deklarativno bave položajem mladih. Dok se onlajn prostor puni porukama, heštegovima i pažljivo biranim narativima, stvarni život dece i mladih ostaje izvan fokusa – tih, nefiltriran i često nevidljiv.

Jedna koverta dečijih pisama, nastala u direktnom razgovoru i bez ikakve medijske kalkulacije, razotkrila je socijalne razlike i potrebe jasnije nego mnoge „angažovane“ digitalne inicijative. Upravo zato je ovaj model rada – susret u lokalnoj instituciji kulture, razgovor licem u lice i slušanje bez posrednika – primer dobre prakse koji bi lokalne institucije morale ozbiljno da uvaže.

Ako Kraljevo želi da razvija politike za mlade koje imaju smisla, odgovor neće pronaći na društvenim mrežama, već u učionicama, bibliotekama i razgovorima sa decom i njihovim porodicama – tamo gde se stvarnost ne može ulepšati objavom.